ZAUSTAVLJANJE je, prije svega, kada prepoznaš da tvoje nepovezane misli samo jure, bez kritičkog osvrta i propitivanja, a tada imaš moć ODABIRA. Dozvoliti umu da juri ili ga zaustaviti. Sve te misli svjesno zaustaviti. I zaustaviti sebe usred takvog „besvjesnog“ djelovanja. PRIČEKATI dok pravi odgovor ili sljedeća ispravna akcija se ne izrode unutarnjim glasom, a ne iz mentala.
Kada se ne želiš zaustaviti, život nađe način da te zaustavi!
Kada ti se prvi put dogodi da se razboliš ili doživiš povredu, zato što si od sreće toliko „izdivljao/la“ i „nisi pazio/la“ tada niti ne razmišljaš vjerojatno da je to bilo do tebe. Kažemo „dogodila se nesreća“. Kao da je ta nesreća vrebala oko nas i onda „puf“ dogodila se sama od sebe. E, pa nije to baš tako.
Moje sve povrede tijela značajnije, dogodile su se istim obrascem. Radila sam nešto, preentuzijastično i u tom entuzijazmu potpuno ZABORAVILA BITI SVJESNA – čitave situacije. Činjenice da vježbam umorna, da nisam potpuno skoncentrirana, da mi tijelo govori da ne bi ili da je umorno, ali ga ne slušam – jer ipak sam ja u entuzijazmu i sretna itd. itd.
Prije 15ak godina tijelo mi je davalo signale da ne želi više prolaziti način rada koji sam mu priuštavala svakodnevno. Pila sam tablete za migrenu, nesanicu sam koristila za dodatan rad i radila slične bedastoće samo da umrtvim signale koji su mi, ipak, bili očiti. Danas to ne radim. Danas sam „sofisticiranija“. Danas isključim svjesnost, izađem iz sebe i nestanem u sreći. I … kazna dolazi odmah. Ovaj put je to povrijeđeno koljeno. Srećom, samo to, ne i slomljeno. Drugi put, znam, bit će gore. Jer prvo idu opomene u vidu malih bolova, a ako ne slušamo, te povrede postaju bolnije. Sve dok nas tijelo ne zaustavi. Dok duša ne zaustavi izdivljali ego i kaže nježno, ali neumoljivo – „Je li bilo dosta sada. Ajde, ti lijepo, stani.“
3 ključne teme
U mom slučaju, ključne teme koje kao loš obrazac ponavljam ove godine, isplivale su kristalno jasno s tom povredom:
Intuicija
Ne slušanje INTUICIJE vlastitog tijela. Ona je jasna i glasna. Ona kaže: Dosta je treniranja nakon 6 sati treninga, sada odmor. A što ja napravim? Pa lijevom stranom, logičnog uma je pregazim jer mi nije baš „sjela“. Nije bitno zašto mi nije sjela – da ugodim drugima koji bi još trenirali, da zadovoljim svoj ponos kako mogu itd. Bitno je da je nisam poslušala. I, kazna.
Preskakivanje vlastitih granica
Preskakivanje vlastitih granica do mjere koja nije niti malo zdrava. Trebam li komentirati? 😊 I samo da se razumijemo – ponekad ne odustajanje i guranje preko granica ima smisla. Inače, bismo svi ostajali u domeni svoje zone komfora. Moramo prijeći granice, otpustiti se u nepoznato, ali ako kontinuirano bivamo kažnjavani za pretjerano gaženje svojih granica – onda je stvarno vrijeme zapitati se – tko je tu lud i posve besvjestan? Nažalost, nitko drugi nego li ja 😊
Nestrpljivost
Moja draga prijateljica Sonja, odavno je rekla – „Bože, daj mi strpljenja… Odmah, sada!“ Smijemo se tome godinama, ali teško otpuštamo tu nestrpljivost.
Koliko smo strpljivi?
Ja, koja desetljećima radim kreativne procese preslagivanje brendova i poslovanja, potpuno sam svjesna da nikad ne bih u tome bila uspješna da nisam dozvoljavala procesu i drugim sudionicima da naprave svoj dio procesa, i strpljivo čekala da se stvari zadnji tren odvrte. Ali… kada se radi o meni, onda odjednom, nemam strpljenja, hoću sve odmah i sada. E, pa to tako, naprosto ne funkcionira.
Da sam ja poslušala intuiciju, smirila nestrpljivost i odlučila da je to jedna granica previše za mene, bez obzira na druge ljude – ne bih se povrijedila, moj doživljaj cijelog tjedna bi bio posve drugačiji i pozitivniji. Ali – kako kaže moja druga prijateljica, Jasminka: „Ponekad je bol najbrži način da nešto shvatimo.“ To je za tvrdoglave. Za ove druge – je bolji izbor mindfulness 😊
MINDFULNESS – NIJE APSTRAKTNA IZMIŠLJENA LIFESTYLE NEW AGE PRIČA. U LIJEPIM PASTELNIM TONOVIMA VJEŽBANJE NESTVARNIH POKRETA IZ YOGE, OKRUŽIVANJE SEBE MIRISNIM ŠTAPIĆIMA I SVJEĆICAMA ILI POSJETI HRAMOVIMA. Mindfulness nas uči živjeti i raditi i vježbati i veseliti se otvorenih očiju, prisutnog duha koji izoštreno promatra što se događa, osluškuje i prilagođava se zrelo situaciji, za najbolje dobro sebe i drugih oko sebe.
Kada ti u poslu intuicija kaže – ne petljaj se s tim klijentom, nauči nešto više o tom procesu umjesto da stalno radiš napamet, potraži pomoć nekoga tko zna i slično – onda treba zbilja barem stati i početi osluškivati što se tu zapravo događa, umjesto izignorirati sve i bezglavo jurišati naprijed. Samo kada se smirimo, zaustavimo, u stanju smo sagledati svaku situaciju daleko objektivnije. I to je moć zaustavljanja.
Kada usporimo, mi zapravo imamo šanse napredovati s vremenom daleko brže. Kako? Pa – daleko promišljenije, fokusiranije, preciznije.
